U mom osobnom i
terapijskom iskustvu i razvoju, došao sam do saznjanja, da naš razum igra
samo jednu djelimičnu ulogu u našem životu.
Samo malom broju ljudi uspjeva
da se od svojih misli mogu distanzirati te da po potrebi i te misli
stavljaju u pitanje.
Razlog
tome je najvjrovatnije, da mi naše misli osobno doživljavamo: „ Ja sam
taj/ta koji/koja to i misli. Zašto bi se trebao/a dvoumit?“ Tekst koji
sljed pokušat će dokazati ta to nije tako i naravno dati odgovor šta se u
našoj glavi pri stvaranju misli događa.
Sama
informacija, sopstvenom razumu ne vjerovati i istom sljediti bez pogovora,
izaziva sigurno nevjericu da je to moguće. Nažalost u tom slučaju mnogi
zainteresirani čitaoci izgube interes da se ovom tekstu posvete i
pročitaju ga do kraja. Šteta ako je to tako!
Jer jedan
kvalitetan i ispravan odnos sa osobnim mislima i razumom ne dovodi do
zaglupljivanja nego dovodi do poboljšanja kvalitete života te naše misli i
razum mogu slobodno da se razvijaju.
Netreba se
plašiti: ovako razmišljanje neće naš razum omalovrijediti (Jer naš razum
je u puno situacija pokretač odnosno pomagač!) ili dovesti nas u situaciju
da nismo motivirani da upotrebljavamo naš razum.
U zapadnim
kulturama „razum“ igra jednu veliku ulogu i ima najčešće monopol nad našim
ponašanjem. Ovaj tekst će pokušati objasniti da to tako ne mora bit.
Isto tako aspekt
da naši osjećaji imaju jedno posebno i važno mjesto u našem životu i da
smo u stanju opet živjeti u harmoniji sa našim razumom tematizira se u
daljnjem tekstu.
Pošto ste voljni
čitati ovaj tekst dalje, onda ste (a) puno više nego samo vaš razum i (b)
razumjete da većina vaših misli ne potječu direktno od vas, nego su to
fraze i misli koje smo naučili ili preuzeli od nekih drugih osoba. Kad
bolje sagledamo, mi u stvari razmišljamo uz pomoć „poslovica“ koje nam
objašnjavaju i utječu na sliku koju imamo o ovom svijetu ( n.p.: „Nema
kruha bez motike“, „čistoća je pola zdravlja“, „U laži su kratke noge“).
Kad upotrebljavamo ove narodne poslovice i pokušavamo da drugima to
prenesemo, nismo li kao papagaj koji samo ponavlja ono što je naučio.
Naš sistem za
obrazovanje služi se upravo ovakvim načinom učenja kad želi da jedno
posebno znanje bude usvojeno. Osoba ne radi ništa drugo nego „uči
napamet“. To „napamet usvojeno znanje“ mora da bude u datom momentu i
opozvano. U provjeri tj. opozivu zanja koristimo se opet istim mehanizmom
kojim smo učili. Oni koji su naučili napamet bivaju kod ovakvog načina
provjere znaja nagrađeni.
Da ovakvo
rarmišljanje i učenje nama ne čini dobro sigurno ste shvatili jer inače ne
biste pročitali ovaj tekst do ovog djela. Jer puno misli otežava naš
život, kao na primjer: „To ti nisi u stanju uraditi“, „Ti si jedan/a
propalica“, „Nitko te ne želi“, „ Iz ove rupe se nemožeš sam izvući“ ,
„šta će drugi reći?“, „ Ti moraš! Ti trebaš!“, „Ja sam svoj život
prokockao“, „Ne počinji“, „čim mi bude bolje, započeću novi život“ i tako
dalje. Mnogi čitatelji među vama sigurno su imali bolno i negativno
iskustvo da jedan lijepi doživljaj bude pokvaren i uništen zato što nam
naš razum „pokvari“ užitak
Tako se može
desiti da jedan udovac kod promatranja preljepog zalaska sunca pomisli: „
Ti si jedan loš čovijek. Kako se možeš radovati i uživati u zalasku sunca,
a supruga ti preminula tek prije tri mjeseca.“
Nije rijetkost
da kod seksualnog odnosa dviju osoba dolazi do poremećaja tj. do
prekidanja užitka zbog previšeg ramisljanja što može dovesti i do same
impotencije („Radim li ja to dobro?“, „šta misli on/ona sad o meni?“,
„Ponašam li se ispravno i muški?”, „Ja moram uvući moj stomak“, „Mirišem
li dovoljno ugodno?“, „ Je li on/ona to očekuje od mene?“)
Vazna napomena:
prije nego što počnate dalje čitati zapišite si tri najčešće misli koje su
vas pomele da uživate u veselom i opustenom trenutku:
1.
___________________________________________________________
2.
____________________________________________________________
3.
____________________________________________________________
Budući što
polazimo od toga da je naš razum tako pametan i inteligentan te da nam je
u svakoj situaciji od pomoći, nedolazimo uopće na ideju staviti u pitanje
učinak i mogućnosti tog istog razuma. Mi kao inteligentna bića smo u
stanju uz pomoć jezika svaku moguću stvarnost opisati, sebi dočarati te se
sa njom u mašti čak i poigravati (kao na primjer budućnost predvidjeti).
Budući da mi rado živimo u svjetu misli, prijeti nam stalana opasnost da
naše osobne zamisli odnosno maštu zamjenimo sa stvarnošću.
Tako dolazi do toga, da
nebrojno puno ljudi pate od njihovih „misaonih“ očekivanja („To ja neću
moći savladati.“, „ Kad budem tamo išao/la, bit ću ismijan/a.“)
Mnogim onesrećenim može se
time pomoći, da si uvijek iznova kažu: „Pa to je samo jedna misao!“ To
može biti zamjenjeno i sa: ”Sačekajmo što će zaista donjeti stvarnost i
što će se desiti.“ Nažalost jako puno unesrećenih ne daje nikakvu priliku
stvarnosti da se pokaže te uvijeri u mogućnost drugog toka.
Oni se radje
oslanjaju na svoje misli („razum“) i ustručavaju se nove stvari isprobati.
Oni nisu više spremni za nove doživljaje tj. nisu otvoreni za nove
izazove.
Budući da naš
mozak (pamet) kroz emocijonalno stečena iskustva uči, jedan takav razum
nema potrebu da se mijenja tj. da nove stvari uči iznova. Tako da mu još
na samom početku bivaju uskraćena iskustva za promjenom. Dodatna
otežvajuća okolnost kod pogođene osobe je nažalost da naš razum tj.
razmišljanje ne poznaje odmor ili pauzu. Također i noću (kao na primjer: u
obliku snova) ili po danu u obliku stalnog razmišljanja ne prestajemo da
mislimo.
Čak u momentu
odmora i opuštanja dolaze nam nenajavljenje i neočekivane misli kao na
primjer „Umjesto što ovdje sjediš, trebao/la bi bolje…da“, „Sto će misliti
tvoja mama, kad bi te sad ovako sjedeći vidjela.“
Kad doživimo
ovakva iskustva, nije više teško razumjeti i sebi predočiti da je naš
razum i razmišljanje jedan samostalan proces, koji radi bez odmora.
On radi slično
kao i nase zljezde, koje bez odmora luče hormone ili kao srce koje bez
odmora pumpa krv. Razum je isto tako kao žljezde i srce podjednako
vrijedan, ucinkovit i nezavisan dio nas. Sa ovim saznanjem razum nema više
onu zapovjedajuću, dominantnu ulogu, nego je ravnopravan član tima koji
zajedno radi. Da bi ovakav nacin rarmišljanja mogli plastično doživjeti i
shvatiti, zbog toga sjedi u mojoj ordinaciji jedan „Papagaj“ koji
simbolizira takav nacin razmišljanja. „Papagaj“ priča neprestalno,
posebno već dobro naučene fraze (normalno za papagaja).
Ponekad to što
govori je ispravno i mi to ponekad smatramo od pomoći, ali u puno drugih
slučajeva to što govori je pogrešno tj. nema smisla. Što je ovdje
interesantno? Vlasnik se sigurno neće dati kontrolirati (u slučju da
papagaj ne prestane pričati, on će kavez prekriti sa dekom i tako ušutkati
pticu). Isto kao što nam papagaj može pričinjavati radost, tako bi trebali
i naš razum promatrati sa interesom i ponosom. Osim toga u svako vrijeme
možemo papagaja naučiti korisne izreke, tako da za vrijeme dana češće
budemo podsjećani na važne stvari. (ovdje pogledaj tekst o afirmaciji -
obnovi). Nažalost često se zaboravlja, da nas razum ima puno sličnosti sa
papagajem. Mi dopuštamo da nam njegov/e (razum) misli s nama gospodare čak
i onda kad jako patimo pod tim. U svezi s ovim može se napraviti spisak
dosadašnjih vjerovanja. Taj spisak “automatskih misli” može čak biti i od
pomoći.
Kome ove
informacije još nisu dovoljne, da može izgraditi potreban razmak prema
unutrašnjem “papagaju”, taj može isto tako da nauči meditirati. Bitno je
shvatiti da se sa ovim načinom može naučiti da misli promatramo izvana.
Kao na primjer kad maštamo da su misli oblaci koje promatramo dok ležimo u
travi. Dok oni plove po nebu ne razmišljamo o njima niti im dajemo neko
posebno značenje nego ih puštamo da dolaze i odlaze.
Također i
literatura na kraju teksta posebno radna knjiga “In Abstand zur inneren
Gedankenmaschine“ („Odstojanje od sopstvenog razuma”). daje uvid u
“Acceptance-and-Commitment-Therapy” (Terapija akceptancije i predaje) te
obilje tehnika kako bi se mogli oduprijeti svom razumu i svojem
razmišljanju.
Evo nekoliko
primiera koje možete odmah isprobati:
-
Napište jednu
opterečavajuću misao na jedan komad papira te ostavate to na stranu.
Pokušajte osjetiti duboko u sebi sto vam ta misao prestavlja. Pokušajte
da zamislite da ste se na taj način oslobodili tako negativnih misli.
Isto tako pokušajte iz daljine promatrati tu misao.
-
Govorite
negativnu misao glasno i brzo jednu minutu ili 100 puta. Pokušajte
uočiti kako se ta misao nakon izvjesnog vremena čuje i osjeća, ali
nemojte prestati i dalje da je izgovarate naglas.
-
Probajte nakon
toga kako bi se ta misao osjećala kad bi ste je na vise različitih
nacina izgovarali (kao na primjer: dramatično, šapatom, ismijavajući i
mjenjajući tonalitet izgovorenog).
Vi će te
najvjerovatnije doživjeti da ta izgovorena misao postaje sve
nerazumljivija i skoro strana. I na kraju se možete lakše distancirati od
nje.
Molim vas
shvatite i uzmite u obzir da je jezik (naš razum se definira kroz jezik)
kojim se mi služimo samo jedan instrument koji nam olakšava da se
isprobavamo u našim predpostavkama. Jezik NIKAD ne može da do kraja
oslika našu stvarnost. To najbolje možemo shvatiti u poslovici “jedna
slika kaže više nego 1000 riječi”
Razmišljanje i
jezik žele nam pomoći da zaista kompleksnu stvarnost što je moguće bolje
prikazu tj. da nam dadnu sigurnost i red u našim doživljajima. Pranzni
prostor u našoj percepciji ne postoji. Naš razum puni ga sa informacijama
koje mu odgovaraju ili bolje rečeno sa informacijama koje su u skladu sa
njegovim očekivanjem. Taj fenomen da manjak znaja ili nedostupna
informacija koja nam je potrebana da nešto shvatimo ne može da bude
pronađena naš razum ne poznaje. U tom slučaju biva dopunjen prazan prostor
percepcije koji nam se čini normalan i objašnjiv za našu okolinu.
Da sve ovo
predstavim rado puštam u mojoj praksi dokumntarni film Hipnoza kao
Eksperiment. U tom filmu radi se o jednoj osobi kojoj biva sugerirano da
to isto večer za vrijeme objeda treba da stavi stolac na stol. Još joj je
i rečeno da to ne treba svjesno znati. Kod buđenja iz hipnose izvještava
hipnotizer hipnotiziranu osobu da hipnoza nije uspjela. Nakon toga ta
osoba biva promatrana. Za vrijeme objeda hipnotizirana osoba je jako
nemirna i ljulja se na stolcu. Odjednom komentira kako nešto sa stolcom
nije u redu. Te ustaje komentirajući da mora to da pogleda i da se uvjeri
u ispravnost stolca. Nakon toga uzima stolac i stavlja ga na stol te ga
promatra i provjerava. Pošto je provjerila i ništa nije našla
hipnotizirana osoba stavlja stolac opet na staro mjeso te se sjeda na
njega. Od tog momenta je ta osoba opet normalna i mirna kao i drugi. Ovaj
eksperiment se upravo ovako desio kao sto je ovdje opisano. Zaključak: Kod
ove sugerirane i bez smisla date zapovjedi, naš razum je pokazao tj.
izvršio naredbu. On je našao objašnjene I način kako da to uradi a da ne
odudara od situacije Vjerovatno naš razum izmišlja i radi ovakve radnje
jako često, sigurno i češće nego sto je nama drago.
Od Kurt
Fredrikson rado preuzimam jednu sliku, da je razum kao pomoćni kotači na
jednom dječijem biciklu. Ovi kotači pomažu djetetu da nauči da vozi
biciklo. U prenešenom značenju, naš razum nas podržava da u jednom kaosu
se bolje snađemo u životu. Tako kao što jedno dijete sve više nije ovisno
o pomoćnim kotačima, tako i mi odrasli trebamo da postajemo sve neovisnij
o našem razumu i razmišljanju. Fredrikson upućuje na to, da nam naš razum
često uskraćuje realnu sliku o našoj okolini tako što nam daje jednu
idealnu sliku toga. To nas sprečava da mi našu okolininu nemožemo
dozivjeti onakvu kakva jeste, nego nalazimo se između idealnog i realnog
te nepotrebno trpimo. Po Fredriksonovom učenju naši ideali traže tribut
koji nas u našoj svijesti sprečavaju i paraleziraju. Ideali su takozvane
“Klaonice stvarnosti” i podsjećaju nas na fundamente svetionika na kojima
su se nebrojeni brodovi nasukali jer njihovi kapetani nisu mogli shvatiti
da jedan svetionik nije zilj jednog putovanja. Tako da i rad amerikanke
Katie Byron nije bio beskoristan. Uspjela je da pomogne mnogima da
drugačije upravljaju sa svojim mislima te da ih dalje ne zamjenjuju sa
stvarnošću. U samom početku Spisateljica poziva klijenta da napiše jednu
„stresnu“ misao na papir ( „Moj dečko me ne voli više.“). Nakon što je
klijent napisao misao, Byron Katie pušta ga na osnovu četri konzekventna
pitanja provjeriti tu tvrdnju:
-
Je li ta tvrdnja točna?
-
Znaš li da li
je ta tvrdnja sa stopostotnom sigurnošću istinita?
-
Kako reagirai
na ovu tvrdnju kad bi znao/la da je to istina?
-
Tko bi ti bio
tj. kakav bi bio tvoj život kad nebi bilo ove misli?
Mnogi klijenti
primjećuju već pri samom odgovaranju na ova pitanja (The Work) da njihovo
razmišljanje stoji na klimavim nogama. Uz to Katie Byron poziva klijenta
da misao koja mu pričinjava stres pokuša okrenuti. U prvom redu klijent
mora smisao napisane tvrdnje preokrenuti, te u drugom isto tako odnos
između osoba. Iz misli „Moj dečko me ne voli“ postaje „Moj dečko me voli”
ili kao na primjer “Ja ga ne volim više” odnosno „ja ne volim samog sebe“.
Kod svakog primjera treba navesti najmanje tri nove misli koje potvrđuju
tu tvrdnju. Na taj način uspjeva Ketie Bayron da predhodnu stresnu misao
komplet omekša te tako promjeni i dovede do novog razmišljanja. Isto tako
Katie Bayron polazi od toga da „ono“ (The Mind“) razmišlja i da naša
stvarnost nije isto što i naše misli. Koristite se ovim načinom da vaše
opterećavajuće misli (nadam se da ste ih gore napisali) pokušate za probu
promjeniti.
Tko je jednom
uspjeo ostvariti potrebno ostojanje od svog „Stroja za razmisljanje“ (od
Papagaja), moze lakše razumjeti da taj neprestalni i neumorni mehanizam
nas stalno uvjerava kakav je i kakav treba biti svijet oko nas te kako se
mi trebamo prema njemu ophoditi.
Taj unutranji automatismus
konstruira predpostavke koje mi ili smatramo stvarnim ili na koje
reagiramo kao da su stvarne.
Literatura koja
gore navedenu teoriju podupire je takozvani konstruktivismus, kojem je
posvećena posebna stranica. Kome bolje odgovara film, a ne tekst da shvati
tu teoriju može pogledati film „Matrix“. Taj “Sciencefiction-film”
pokazuje nam da smo mi ti ljudi koji su utvrđeni i isprogramirani u glavi
(The Matrix).
Činjenica je da
mi možemo naše misli posmatratit (kao oblake koji prolaze na nebu),
dokazuje da smo mi daleko više nego naše misli tj. takozvani razum. U
protivnom ne bismo imali mogućnost ove misli kao nešto sto je izvan tjela
da promatramo. Samog promatrača možemo bez davanja značaja te bez
“spirituelne” veze kao “dušu” označiti ili nazvati. U ovom slučaju je
djeljenje izmedu tjela, razuma i duše naposljetku sigurno vještački, jer
svi navedeni fenomeni su povezani izmedu sebe. Za moju sobstvenu osobu
pomaze mi u ovom slučaju “Acceptance and Commitment Therapy” (terapija
akceptiranja I opredjeljenja): ovdje je pozajmljena vizija da sopstvena
osoba sliči kazališnoj zgradi koja daje mislima prostor da se ta “djela”
iszeniraju. Način i sadržaj predstave ne oderđuje vrsta kazališne zgrade
(one ne odreduju tko sam ja u stvari). Neki autori daju sliku da smo mi
kao jedna posuda, kroz koju prolazi i teče život tj. koja daje življenju
prostor da se razvije.
Zaključak:
-
Nepravite zabunu između
vašeg razuma i samog sebe. Vi ste mnogo više nego sam razum, koji u
svojim funkcijama nalikuje više drugim tjelesnim organima.
-
Promatrajte sa
užitkom neprestane ideje vašeg razuma, a da se ne osjećate obvezni, da
reagirate na sva prišaptavanja. Vas razum gleda uvijek na predhodna
iskustva, iz kojih izvlaci zaključke za budućnost. Njemu nije poznato da
to što ste vi već doživjeli ne morate još jednom proći.
-
Pokušajte da
svoj razum držite u normalnoj zdravoj veličini te pokušajte da
prihvatite vaše osjećaje kao dobrog pomagača.
-
Trenirajte se
u tome, da možete vaše misli uvijek od relanosti da razlikujete, tako
što se konzekventno ispitujete. Sjetite se više puta u odgovarajućoj
prilici da razmišljanje i stvarnost su dvije različite stvari. Koristite
se formulom “To je samo jedna misao”.
-
Hranite Vašeg
“Papagaja” sa mislima koje su za Vas zdrastveno dobre (ovdje pogledaj
link o afirmaciji). U brzo ili u kratko vrijeme Vaš će razum sa drugim
prijedlozima i komentarima (koji su loši za Vas) naučiti da pričeka.
Buch- und
CD-Empfehlungen:
1) Steven
C. Hayes / Spencer Smith: In Abstand zur inneren Wortmaschine. Ein
Selbsthilfe- und Therapiebegleitbuch auf der Grundlage der Akzeptanz- und
Commitment-Therapie (ACT). Dgvt Verlag 2007. rund 300 Seiten im DIN
A4-Format. 24 Euro
2) Byron Katie: Lieben
was ist. Wie vier Fragen Ihr Leben verändern können. Goldmann 2002. 384
Seiten. Euro 22,90
als Hörbuch:
Byron Katie: Lieben was ist. Wie vier
Fragen Ihr Leben verändern können. Goldmann 2009. Audiobook mit 10 CDs.
Euro 24,95
3) Curt
Fredriksson: In mir ist ein tiefes Glück. Prinzipien des
Kriegermanagements. Mankau 2009. 92 Seiten. Euro 19,90
|